Yoga …. što ona znači za mene i kako je sve krenulo…

Susret s yogom se dogodio slučajno, iskreno i ne sjećam  se točno, ali je bio proces koji je trajao godinama baš kao i ovo moje trenutno tipkanje o njoj.  Godinama sama sebi govorim, moram napisati osvrt o ovom iskustvu, ali nisam bila spremna … ajmo to tak reći… inače i prije samog poimanja yoge sam bila dijete koje je uživalo u stvarima kao što su poimanje samog sebe i sl. možda se ne znam točno trenutno izrazit, ali znam da sam bila čudak za ostatak ekipe, obitelji i sl.

Prvi susret je bio spontani razgovor za jednim obiteljskim ručkom gdje je moj „rođak“ Josip iz Zagreba meni spomenuo yogu jer je mislio da sam ja onak' baš u tom, (ne znam što ga navelo na takvo razmišljanje),  i spomenuo mi to u kontekstu: „Joj, vi u Šibeniku imate Lea, on je super“, i nekako smo razmijenili par rečenica za koje on možda nije ni svjestan koliko su ostavile na mene utisak. Kad sam došla u Šibenik išla sam naći na Fb tog super Lea i krenula sam…. u studiju me dočekao momak ogromnog osmjeha, koji je strpljivo slušao svako moje „ne mogu ti ja to“ i sl., i svaki put me razuvjerio. S vremenom počneš vjerovati u samog sebe, u svoje tijelo i shvatiš: „ja mogu sve!“

U početku sam imala individualne sate, jer sam tad mislila: „e nema šanse da ja išta budem uhvatila, ja ne mogu apsolutno ništa osim glumit mrtvaca na podu“…  Satovi su bili jako zanimljivi… uz vježbanje dobila sam jako puno informacija o tome kako moje tijelo reagira prilikom izvođenja neke vježbe, kako različite tehnike disanja djeluju na tijelo i um (što je meni osobno jako bitno, jer uživam u takvim saznanjima i postaneš svjestan koliko smo veličanstveni). Nakon sata yoge smo se svi kolektivno osjećali „poletno“, svima bi se okice zacaklile. Rekla bih da bi nas sat yoge podesio na frekvenciju sreće, a to je samo jedna od pozitivnih stvari koja mi se svaki put dogodi nakon vježbanja, nakon dubokog yoga disanja i sl.

 Uz sve ovo gore navedeno sam i kronični bolesnik, bolujem od cistične fibroze što znači da su mi svi organi u tijelu oštećeni i svakom treba farmakološka podrška da bi mi tijelo „funkcioniralo“. Najviše su oštećena pluća… Kako sam cijeli život na rezervnim lijekovima koji dok liječe jedno oštećuju drugo, našla sam se u začaranom krugu i s cca 25g. sam se osjećala kako moje tijelo rapidno stari i da  gubim kontrolu nad svojim tijelom…

U bolnici su me stavili na obradu za transplantaciju pluća koja su bila svega 28% u funkciji i cijelo tijelo mi je bilo jako kruto, uznemireno zapravo, cijela sam bila u konstantnom spazmu. Sve mi je bilo fizički jako teško i svakog sam pokreta bila svjesna jer mi je bio velik izazov.

Danas 4god.  kasnije imam 46% plućne funkcije, moje tijelo i dalje nije bogzna kako gipko i sama sebi sam smiješna dok vježbam, ali sam sretna i ispunjena jer sam se osposobila za život.  Kako je moje zdravlje raslo, tako sam i ja rasla, razvijala se duhom i tijelom. Sad s mojih 29god. moja bolest je stavljena pod kontrolu, tu je, nije nestala, ali je pod kontrolom te samim tim ja funkcioniram, radim, danas sam nečija supruga, trenutno pišem završni rad te sam uskoro i službeno farmaceut… nekako je sve došlo na svoje… Iako mnogima podatak da su mi pluća na svega 46% zvuči malo, možda nekima moj „napredak“ izgleda malen kad to promatra kao nekakav grafički prikaz, ali to su samo brojevi.  Da je lakše vizualizirati => osoba koja ima manje od 30% kapacitet pluća planira odlazak na wc, tuširanje je jedno od gorih radnji jer sve isparava i to stvara dodatan pritisak na pluća i O2 pada te je na oksigenoj terapiji (prima kisik 24h dnevno), osoba od 30 do 40% već funkcionira donekle, ali se brzo umara i sl. a osoba s 40% pa na više već može imati cardio treninge recimo u mogućnosti je trčati neki kraći period…

Činjenica je da zdravi ljudi koriste svega 30% svojih plućnih mogućnosti tako da sam sad tu negdje.

A.J.